Swet Sundjer Boba
Swet Sundjer Boba

Swet Sundjer Boba


Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Alzir - Alzir

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Alzir - Alzir taj Pet Nov 04, 2011 6:29 am

marija


Admin
Admin
Alžir je
po površini druga afrička i 11. zemlja u svijetu; oko 85% nalazi se u
saharskom području i praktički je nenaseljeno. Na jugu, u području
kamenitih pustinja (hamada), uzdiže se planinski masiv Ahaggar s najvišim vrhom Alžira
(Tahat, 2918 m). U središnjem su dijelu prostrane pješčane pustinje,
Zapadni Veliki Erg na 400–600 m nad morem i Istočni Veliki Erg, koji je
blago nagnut prema sjeveru te se podno masiva Aures spušta ispod
razine mora.

U sjevernom dijelu zemlje razlikuje se nekoliko zona koje se
pružaju u smjeru JZ–SI. Sjeverno od Sahare pruža se Saharski Atlas,
najstariji dio Atlasa; slijedi zona visokih ravnjaka i kotlina na
800–1000 m nad morem s plitkim slanim jezerima (šotovima). Na
sjeveru, uz Sredozemno more, pruža se Tell, najnaseljeniji dio zemlje
koji se sastoji od Tell Atlasa i nekoliko manjih nizina razdvojenih
priobalnim gorjima. Seizmički aktivno područje, s tri jaka potresa u
posljednjih 50 g. Obala je slabo razvedena bez većih otoka. Sredozemna
klima s vrućim ljetima i blagim zimama; kada padne većina oborina,
planinama je ograničena na usko priobalje.

Utjecaj reljefa ogleda se u nešto nižim temperaturama, a
količina oborina raste samo u istočnom dijelu. Planinska unutrašnjost
ima suhu klimu s hladnim zimama kad temperatura padne i ispod 0 °C.
Južno od Saharskog Atlasa prevladava pustinjska klima s velikim dnevnim
amplitudama temperature i vrlo rijetkim oborinama, mjestimično tek
svake pete godine. Na sjeveru prevladava mediteranska vegetacija:
makija, šume hrasta plutnjaka i crnike, na višim dijelovima cedar. U
unutarnjim zavalama suha stepa, a u Sahari, osim u oazama, bez biljnog
pokrova. Stalnih tokova je malo (samo na području Tella), kratki su i
često bujičasti. Najveća je rijeka Chéliff, ali zbog iskorišćivanja
njezine vode katkad ljeti i ona presuši. Južno od Tella javljaju se
samo povremeni tokovi, vadiji; veliko značenje arteških izvora i bunara.

Stanovništvo Alžira


Oko
70% stanovništva Alžira su Arapi, a preostalih 30% su Berberi, od
kojih više različitih skupina živi u pojedinim dijelovima planinske
unutrašnjosti ili u području Ahaggara. Nekoć mnogobrojnih Francuza i
ostalih Europljana ima manje od 1%. Gustoća naseljenosti najveća je u
sjevernom priobalju, naglo se smanjuje prema jugu, dok je Sahara
naseljena samo oazno. Na sjeveru su i najveći gradovi: Alžir, Ouahran
(Oran) 645 984 stanovnika, Qacentina (Constantine) 449 600, Annaba 250
000, Sétif 228 000, Batna 184 800.


Usprkos brzoj urbanizaciji koja je dovela do prezakrčenosti nekih gradova, na selu živi blizu 2/3 stanovništva Alžira.
Visok prirodni porast tijekom većeg dijela XX. stoljeća posljednjih se
desetljeća smanjuje (završna faza demografske tranzicije) i danas
iznosi 1,5–2% godišnje. Ukupan porast stanovništva još je manji (0,6%
godišnje 1990–97) zbog emigracije, ali i ona je u padu. Prevladava
mlado stanovništvo: mlađih od 15 g. je 39%, a starijih od 60 manje od
6%; očekivano trajanje života je 71 g. Gotovo cjelokupno stanovništva je
muslimanske vjere (većinom suniti), a postoje male zajednice katolika i
protestanata. Nepismenih je 38%, a osnovnu školu (obvezna od 1973)
pohađa više od 90% djece. Nekadašnje francusko školstvo je arabizirano;
od desetak sveučilišta najstarije je u Alžiru (od 1879). Znatan broj studenata je u inozemstvu (Francuska, SAD).

Gospodarstvo Alžira


Donedavno poljoprivredna zemlja, ubrzano se industrijalizira, a
oslonac razvoja je izvoz nafte i plina. Kočnica bržem rastu (0,8%
godišnje 1990–97) jest nedovoljna proizvodnja hrane (velik uvoz) i
visok vanjski dug od oko 30 milijardi USD. Intenzivno poljodjelstvo
moguće je samo u obalnom području i riječnim dolinama u Tellu. Uzgajaju
se žitarice (nešto i na unutarnjim zavalama), šećerna repa, pamuk,
duhan, masline, agrumi i grožđe. Osim poljoprivrede, neredovite oborine
ograničavaju i mogućnosti iskorišćivanja hidroenergije. Mnogobrojne su
višenamjenske brane, ali rastuća potrošnja vode ugrožava održivost
zaliha. Iskorišćivanje nafte počelo je krajem 1950-ih, glavna polja su u sjevero-zapadnomdijelu Sahare te uz libijsku i tunisku granicu.


Alžir je
vodeća afrička zemlja po zalihama i proizvodnji plina. Nalazišta
željezne rude, cinka, olova, žive i fosfata. Iako se od 1980-ih
počinje razvijati prerađivačka industrija (tekstil, kožarska,
kemijska, drvna), još uvijek vodeće značenje imaju rafinerije, čeličane
i željezare, proizvodnja umjetnih gnojiva; u priobalnim gradovima
(Arzew, Skikda) postrojenja za ukapljivanje plina. Više od 95%
vrijednosti izvoza čine nafta i plin, koji se dijelom izvozi plinovodom
u Italiju (od 1981); od ostalih roba izvoze se fosfati, vino, kovine. U
uvozu prevladavaju poljoprivredni i ostali proizvodi široke potrošnje,
strojevi i ostali industrijski proizvodi. Glavni trgovinski partneri
jesu Francuska, Italija, SAD, Španjolska. Izvoz je veći od uvoza, a
razlika se u velikoj mjeri troši na vraćanje vanjskog duga. Alžir je član OPEC-a.
Prometni sustav razvijen je u sjevernom, gusto naseljenu dijelu, dok
su veze s unutrašnjošću slabe; dužobalna željeznica sa slijepim
odvojcima prema jugu, dvije transsaharske ceste. Glavne luke: Alžir,
Ouahran, Annaba, Arzew i Skikda. Mreža naftovoda i plinovoda od
nalazišta do obalnih gradova. Nekoliko međunarodnih zračnih luka,
intenzivan unutarnji zračni promet.

BNP (1997) 43,93 mlrd. USD

Udio BDP-a po sektorima (1997):
poljoprivreda 12%, industrija 51%, usluge 37%
Udio zaposlenih po sektorima (1993):
poljoprivreda 23%, industrija 26%, usluge 51%
Nezaposlenih (1997) 28%
Inflacija (1990–97) 23,8%/god.
Realan rast gospodarstva (1990–97) 0,8%/god.
Uvoz (1997) 8,89 milijardi USD
Izvoz (1997) 13,92 milijardi USD

Povijest Alžira


Područje današnjeg Alžira naseljeno je od paleolitika. Starosjedilačko stanovništvo su Numiđani – pripadnici berberskih plemena. Na sobali
Afrike osnovane su u XII. stoljeću feničke trgovačke kolonije koje su
od IX. stoljeća ujedinjene u državi Kartagi. U III. stoljeću u
unutrašnjosti Alžira osnovano je Kraljevstvo Numidija koje dostiže vrhunac u vrijeme kralja Mazinise.

On je, u savezništvu s Rimom, poslije pada grada Kartage, ujedinio Numidiju. Za kraljevanja Jugurte Numidija je bila u ratu s Rimom, a 46. postaje rimskom kolonijom pod imenom Africa Nova. Vandali su u V. stoljeću zauzeli obalu Alžira, a u doba Justinijana Bizant je ovladao ovim područjem. Tijekom VII. stoljeća Alžir su
osvojili Arapi. Osvojeni teritorij nazvan je Središnjim Magrebom i
pripojen kalifatu Omejida. Berberi su tada arabizirani i islamizirani. U
drugoj polovici VIII. stoljeća berberska plemena osnivaju lokalne
države: Zirida, Hamadida (X–XII. stoljeće) i Zinaida (XIII. stoljeće). U XII. i XIII. stoljeću Alžir je bio u sastavu carstva Almoravida i Almohada. Potkraj XV. stoljeća u Alžir se
naseljavaju muslimani izbjeglice iz Španjolske. U istom razdoblju
Berberi su organizirali gusarske napade na brodove u Sredozemlju, pa su
stoga Španjolci u XVI. stoljeća zauzeli neka njihova uporišta na obali Alžira (Oran 1509, Alžir 1510). Gusari su tada zatražili pomoć od Osmanlija, a gusarski vođe Horuk i H. Barbarossa, kao turski službenici, sami su uspostavili vlast u Alžiru. Središnji dio Alžira Osmanlije su nazvali Al-Džazair. Ovaj su naziv preuzeli Francuzi kao Algrie, Alger. Ova je pokrajina Osmanskog Carstva najprije bila u vlasti paše, a potom (1600–1830) pod vlašću deja. Do konca XVIII. stoljeća vladari Alžira nominalno su priznavali vlast sultana, ali su se u stvarnosti sve više osamostaljivali od središnje vlasti.
Gusarstvo i pomorsko razbojništvo u Sredozemlju i na Atlantiku bilo je temeljno zanimanje lokalnog stanovništva.


Godine 1830. Francuzi su zauzeli Alžir, te nastavili osvajati unutrašnjost države. U borbi za nezavisnost od Francuza posebno se isticao emir Abd el-Kader (Abdulkadir) koji je pružao otpor od 1832. do 1847. Godine 1848. Alžir je
proglašen francuskim teritorijem i podijeljen u departmane, a
plemenska zemlja podijeljena je francuskim kolonistima. To je izazivalo
česte ustanke Berbera (1849, 1852, 1854, 1864–67, 1871–72, 1881). Do
sredine XX. stoljeća provođena je sustavna kolonizacija, te su
ograničavana prava domicilnog stanovništva. Kodeks domorodaca (1881)
zabranjivao je muslimanima učlanjivanje u političke stranke, sindikate i
druge organizacije, a to je ukinuto poslije I. svjetskog rata. Kada je
1873. uvedena opća vojna obveza, starosjedioci su bili prisiljeni
ratovati za kolonijalne interese Francuske. Potkraj XIX. i početkom XX.
stoljeća Alžiru je priključena Sahara. Nacionalnooslobodilačke težnje Alžiraca osobito su ojačale kada je Kaled (Halid), Abd el-Kaderov unuk, osnovao Blok izabranih muslimana.


Godine 1920. utemeljena je Komunistička stranka Alžira koja je do 1936. bila dio Komunističke partije Francuske. Alžirci
u Francuskoj osnovali su 1926. organizaciju Sjevernoafričkih zvijezda,
ali su je francuske vlasti 1937. zabranile. No, već iste godine ona se
pojavljuje pod imenom Partija alžirskog naroda. Alžirske političke stranke zagovarale su ravnopravnost Alžiraca i unutarnju autonomiju. U II. svjetskom ratu u Alžiru su vođeni sukobi između saveznika i vojske francuske vlade iz Vichyja, a 1942. Alžir su
u cijelosti zauzele savezničke snage i vlast predale Komitetu
nacionalnog oslobođenja (1943), a potom privremenoj vladi Francuske
(1944). Ferhat Abbas je 1943. u Alžirskom manifestu zahtijevao autonomiju Alžira te punopravno sudjelovanje Alžiraca u upravi.


U svibnju 1945. kolonijalne vlasti izvršile su krvoproliće u Stifu i
Gelmi. Godine 1954. vodeća politička organizacija Fronta nacionalnog
oslobođenja (FLN) organizirala je oružanu pobunu. Godine 1958.
formirana je privremena vlada na čelu s predsjednikom F. Abbasom. Iako
je francuski predsjednik. Ch. De Gaulle 1959. priznao Alžiru
pravo na samoodređenje, sukobi su nastavljeni do pregovora u Evianu
1962. Ovo je rezultiralo, nakon obavljenog referenduma, proglašenjem alžirske neovisnosti 3. VII. 1962. Za predsjednika je izabran Abbas, a za premijera Ahmed Ben Bella. Uslijedili su unutarnji sukobi u FLN-u,
pa je 1963. Abbas isključen iz te organizacije. Ben Bella je postao
generalni sekretar i predsjednik države, ali je 1965. državnim udarom
svrgnut. Huari Bumedijen, čelnik Revolucijskog vijeća, preuzeo je svu vlast, te je izazvao i naftni spor s Francuskom (cijene alžirske nafte, vlasništvo nad francuskim naftnim kompanijama u Alžiru).
Spor je okončan 1971. kompromisom i poboljšanjem međudržavnih odnosa.
No, ubrzo je došlo do pogoršanja odnosa zbog francuskog naoružavanja
Maroka. Već prije, 1963. došlo je do sukoba zbog marokanskog zauzimanja
dijela područja Tindoufa, a odnosi su dodatno opterećeni marokanskom
aneksijom Zapadne Sahare. Uslijedio je vojni sukob 1975–76, a potom je Alžir prvi priznao Saharsku Arapsku Demokratsku Republiku. Kada je 1978. umro Bumedijen, naslijedio ga je 1979. Šadli Bendžedid.
On je poduzeo opsežne reforme radi uvođenja tržišnog gospodarstva i
višestranačke demokracije. Njegovu programu arabizacije u kulturi
1980–81. opirao se separatistički pokret Berbera, a 1981. uslijedili su
veliki nemiri zbog djelovanja muslimnskih fundamentalista.


Odnosi s Marokom poboljšavaju se 1983, a potpisani su i ugovori o
granicama s Nigerom i Tunisom. Godine 1989. utemeljena je Unija
Arapskih Magreba (UAM) između Alžira,
Maroka, Tunisa, Libije i Mauretanije. Iste je godine, nakon ustavnih
promjena, legalizirana Islamska fronta spasa (FIS) s programom
stvaranja islamske države. Prvi slobodni izbori provedeni su 1991. na
kojima je pobijedio FIS, ali je vlast osporila pobjedu i poništila
izbore. FIS je bio zabranjen, a vođe (Abbas Madani, Ali Belhadž) zatvoreni. Nato je FIS uzvratio terorizmom i gerilom. Predsjednik Bendžedid je početkom 1992. podnio ostavku, a Alžirom je zavladala peteročlana hunta (Visoki državni komitet) čiji je predsjednik Mohamed Boudiaf proglasio izvanredno stanje. Godine 1994. umirovljeni general Liamine Zeroual imenovan
je predsjednikom, što je potvrđeno i na predsjedničkim izborima 1995.
Godine 1994. formirano je Privremeno nacionalno prijelazno vijeće kao
zamjenski parlament. No, ono je raspušteno poslije parlamentarnih
izbora u lipnju 1996. Islamska fronta spasa pozivala je na bojkot
izbora te je nastavila borbu protiv režima zajedno s Naoružanom
islamskim skupinom (GIA). Petogodišnje izvanredno stanje, tijekom
kojega je poginulo 60 000 do 70 000 Alžiraca, ukinuto je u srpnju 1997. Na predsjedničkim izborima 1999. pobijedio je Abdelaziz Bouteflika

http://swetsundjerboba.super-forum.net

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu